Razgovor s povodom… sa Sašom Pjani?em
Redoviti korisnik naše knjižnice je i Saša Pjani?.
Saša je profesionalni fotograf, putopisac, humanist, zaljubljenik u prirodu avanturisti?kog duha…Dovoljni razlozi za poželjeti razgovarati s njim.
Za nekog tko iznimno voli putovanja, naravno, vrijeme Covida ne ide u prilog.
Što Saša Pjani? radi, ?im se bavi?
Pišem putopis. Zapravo dva. Lockdown, svo?enje mogu?nosti na mršav izbor i besparica došli su kao naru?eni za pacanje u sje?anjima i ispunjavanje praznih kartica pri?om. Nedavni potres, u raskošnom nizu neda?a, ?isti je višak, ali zbog njega sam se kona?no maknuo na koji dan iz Virovitice. Naime, otkako sam se prije 10 mjeseci vratio sa svog zadnjeg putovanja zapadnom Afrikom, gotovo da i nisam izbivao iz nje. Dvaput Zagreb, i neki dan, eto Glina. I to je bilo sve. A najradije bih da nije bilo razloga za ovo tre?e. No usud ne bira kao što ni ja nisam birao ve?inu svojih putovanja. Ona su izabrala mene.
Osim pisanja putopisa koje želim završiti do kraja godine, svakako prije svojeg pedesetog ro?endana, bilo je tu još i objavljivanja raznih fotoreportaža u ?asopisu Meridijani, Putnom ?asopisu Croatia Airlines,T portalu.
Bio sam angažiran u Udruzi Vika koja je u tegobnoj i sušnoj protekloj godini Virovitici donijela preko dvadesetak kulturnih doga?aja, od koncerata do književnih ve?eri u viroviti?kom Pubu i zadnje, ali ne manje važno, umjesto u velikom Zagrebu, prošle godine boravio sam ?esto u Malom Zagrebu.
To je ina?e adresa moje djedovine uz željezni?ku prugu u Špiši? Bukovici (kloparanje vlaka slušam odmalena, pa valjda otud i moja sklonost putovanjima). Vrijeme koje provodim tamo, upotpunjavam radovima u vrtu ili mi moj obiteljski grunt služi kao polazište za ?esta pješa?enja po Bilogori.
I kako sve to podnosim? Dobro. ?ak ni zimu ne mrzim do one mjere do koje je ina?e mrzim. Mnogi stradalnici u zaba?enim selima Zrinske gore koji su u nekoliko minuta ostali bez krova nad glavom veliki su mi uzor i nadahnu?e u svemu tome.
Otkrijte nam detalje o putopisima koje pišete!
Prva knjiga, naziva Afrikom u prolazu, govori o mojim overland putovanjima zemljama zapadne Afrike u razdoblju od 2016. do 2020. godine, u sklopu projekta My Life 4 Kids te najve?eg humanitarnog auto relija na svijetu Budapest-Bamako.
Druga koju sam zasad naumio zvati Moja putna sje?anja u doba korone 1990/2020., kako joj samo ime kaže, spaja moje prvo i zadnje putovanje u životu, svime onime što mi je u glavi, srcu, na duši i u fotografskoj arhivi.
E pa, živi bili pa vidjeli! I ?itali.
Tko ne vjeruje, evo jednog kratkog inserta iz rukopisa: „ U Kenitri, usred grada, teturavi i nepriseban ?ovjek zastao je, zadigao galabiju, spustio hla?e, ?u?nuo i olakšao se na plo?nik. Pred nama. Nemam fotografiju jer sam zabezeknuto buljio u prizor u nevjerici lako?e ?ina koji nije baš uobi?ajen za središte grada koji gotovo da slovi predgra?em Rabata. No imam suputnike, Damira i Icu, koji to mogu potvrditi. Ako sam, pribravši se i pomislio na fotografiranje, vonjavi zapah svježe izmetine sa asfalta podsjetio me da, otkako pišem, slabije potežem kameru. Uz sve te ispuhe spore, gradske vožnje, doista je smrdjelo, a mene i danas još malo pe?e savjest što sam sve zabilježio samo abecedom…“
?esto Vas vidimo u Gradskoj knjižnici, što za Vas zna?i ?itanje i da li ste knjige nosili na svoja putovanja?
Ili putujem ili ?itam. Uglavnom. Rijetko kada sa sobom nosim knjige na put.
Ako se to i dogodi, naj?eš?e je zato jer me u jednom trenutku, iz nekog razloga uhvati manija za ?itanjem pa onda usput nešto i kupim. Zadnje takvo putno štivo bili su Orwellovi Burmanski dani na engleskom koje sam kupio 2017., naravno u nekadašnjoj Burmi, danas Mjanmaru. Naišao sam na nju na nekom improviziranom štandu uz jedan od 2 200 sa?uvanih budisti?kih hramova u dolini Bagana. Ufurao sam si bio u glavu kako se još na putu, dok su dojmovi bili svježi, moram studiozno posvetiti svoj mogu?oj literaturi za neku budu?u putopisnu pri?u. Ili je možda presudila ?injenica da je uporna prodava?ica govorila odli?an engleski i bila jako zgodna. Sjetit ?u se sigurno u svojoj drugoj knjizi. Uglavnom, s knjigama ne kre?am na putovanja, ali ih zato s njih uredno dovla?im. I natežem sa službenim osobljem aerodroma zbog overweighta. Oduvijek sam volio ?itati. Kao srednjoškolac, fiksirao sam se na, tada sam tako mislio, jako mudar, osobno skovani aksiom koji je zgodno poslužio i u jednoj školskoj zada?i, da ne živim da bih ?itao, ve? ?itam da bih živio. Danas nisam više siguran da je to baš tako. ?itam, izme?uostalog i zato jer pišem. Kada ponestane inspiracije za pisanje, kako mozak ne bi zadrijemao, prešaltam se na ?itanje, nakrcam ga svom tom naracijom, frazama, neobi?nim kombinacijama rije?i, stilistikom, prežva?em po svome i iscijedim u njega dok je još topao. ?itam i zato jer ne gledam televiziju. S godinama, ?ovjek valjda po?ne paziti i što jede. Ne paše mi junk food, še?er i konzervansi. Nešto što na nepcu stvara zamaman okus, diže tlak i kolesterol i nabija kalorije, a za pola sata ostavlja depresivnim i praznim. Svježe i integralno, pogotovo ako je iz vrta u Malom Zagrebu, draže mi je. Kada se polisaharidi polako razlažu do glukoze. Tako je i sa gledanjem filmova i ?itanjem knjiga. Meni barem. Ova redaljka razloga zbog kojih ?itam, koji mi spontano padaju na pamet, mogla bi trajati satima pa mislim da je ve? iz toga razvidno da mi ?itanje mnogo zna?i.
