PALIJATIVNA SKRB – Odnos prema starijima – mjera humanosti društva

VLASTA VU?EVAC, PREDSJEDNICA HRVATSKOG DRUŠTVA ZA PALIJATIVNU SKRB PRI HLZ

     Palijativna skrb je pristup koji poboljšava kvalitetu ži­vota pacijenata i njihovih obitelji suo?enih s problemima povezanima sa smrtonosnom boleš?u, kroz prevenciju i olakšavanje patnje putem ranog prepoznavanja, te besprijekorne procjene i suzbijanja boli i drugih problema, fizi?kih, psihosocijalnih i duhovnih. To je briga za teško i neizlje?ivo bolesne te umiru?e osobe i njihove obitelji. Pali­jativna skrb je interdisciplinarna u svom pristupu, te svojim djelokrugom obuhva?a pacijenta, obitelj i zajednicu! Bazu i temelj pružanja palijativne skrbi ?ini tim lije?nika obiteljske medicine koji skrbi o bolesniku, u pravilu, tijekom cijelog njegovog života. Biste li dopunili tu definiciju? Kojom biste ocjenom do 5 ocijenili stanje i kapacitete palijativne skrbi u Hrvatskoj? Na to i brojna druga pitanja odgovorila je dr. Vlasta Vu?evac, specijalistica obiteljske medicine i gerontologinja, predsjednica Hrvatskog društva za palijativnu skrb pri Hrvatskom lije?ni?kom zboru.

      Palijativna skrb je pristup koji poboljšava kvalitetu života bolesnika i njihovih obitelji, koji su povezani s pro­blemima neizlje?ive i smrtonosne bolesti To se postiže prevencijom i olakšavanjem patnji, umanjivanjem prate?ih simptoma osnovne bolesti/boli, nesanice, mu?nine, kašlja, kroni?nog umora i dr. ali, uz fizi?ke simptome rješavaju se psihi?ke, socijalne i duhovne tegobe. Palijativna medicina je holisti?ki pristup, multidisciplinarno lije?enje i timski rad. Obuhva?a razdoblje od postavljanja dijagnoze, ne­izlje?ive, životno ugrožavaju?e bolesti i sve do perioda žalovanja u obitelji nakon smrti bolesnika.

Palijativna skrb je interdisciplinarna u svom djelova­nju, a palijativni tim /PT/ ?ine lije?nik, medicinska sestra, fizioterapeut, radni terapeut, psiholog, ljekarnik, stomatolog, ljekarnik, socijalni radnik, duhovnik i volonteri, a PT svojim djelokrugom obuhva?a bolesnika, obitelj i zajednicu. Podrškom održavamo bolesniku autonomiju i dostojanstvo do kraja života.

     Palijativna skrb je osnovno ljudsko pravo – pravo na život bez boli i patnje do kraja života.Temelj palijativne skrbi je u primarnoj zdravstvenoj zaštiti /PZZ/ u DZ, a ?ine ga koordinator palijativne skrb, mobilni palijativni tim, obiteljski lije?nik (koji skrbi o bolesniku u pravilu tijekom cijelog njegovog života), patronažne sestre i ustanove za njegu u ku?i.

     Moram istaknuti da nismo imali Zakonom definira­nu PS do ulaska u EU, kada se zapo?elo realizacijom Strateškog programa razvoja PS 2012.-2016. i nastavilo Nacionalnim planom razvoja PS 2017.-2022. koji definira integrirani model skrbi za palijativnog bolesnika, koji još nije jednako zaživio u cijeloj RH. Sami zaklju?ite koju biste ocjenu dali.

Posljedice pandemije

     Sve ve?i broj gra?ana treba palijativnu skrb jer je zbog pandemije Covida-19 usporena dijagnostika bolesti, te je tako i broj onkoloških pacijenata u porastu, kao i zbog neodlaska na kontrolne preglede i kemo i radioterapije.

Kako ocjenjujete posljedice zbog Covida-19, odnosno kako se suo?iti s porastom osoba kojima treba palija­tivna skrb?

     Velika je potreba za PS i svakim danom sve je ve?i broj gra?ana kojima je neophodna PS. Statisti?ki podaci govore da palijativu treba oko 20-30.000 naših sugra?ana. Nažalost, ovog trenutka ona ne može biti pružena svima na zadovoljavaju?i na?in. Razli?ita je situacija diljem RH, ovisno o regijama, tj. županijama.

     Mogu re?i da je u pola Hrvatske razvijena PS u nekom obliku, da imamo županije, domove zdravlja i op?e bol­nice, koje provode s visokim nivoom znanja, vještina i entuzijazmom kvalitetnu palijativnu skrb i primjer su svima drugima, iako se nalaze tek na po?etku razvoja jedne nove djelatnosti, kao sto su palijativna skrb i palijativna medicina. Ono što je sigurno jest da se proces implementacije palijativne skrbi u sustav zdravstvene zaštite odvija presporo.

     Kapaciteti PS su u RH su danas apsolutno nedostatni.

     I bez prisutne pandemije Covid 19, potrebe za palijativom su velike iz mnogo razloga: PS prvenstveno trebaju onkološki bolesnici, broj onkoloških bolesnika je u po­rastu! Ali PS treba i veliki broj neuroloških bolesnika, kao i bolesnici s raznim oblicima demencija.

     Posljedice pandemije ?e biti velike i tek ?emo ih sa­gledati za 1-2 godine, a potrebe za palijativom ?e i dalje stalno rasti i ne?emo mo?i zadovoljiti potrebe bolesnika, jer niti danas ne možemo pružiti palijativnu skrb svima u potrebi i svima koji umiru.

Ljudi, a ne postelje!

     Znamo da se palijativna skrb poglavito pruža u zdrav­stvenim ustanovama u Hrvatskoj. Koliko je postelja u pa­lijativnoj skrbi u RH osigurano, a koliko procjenjujete da bi ih bilo potrebno osigurati. Da li je ta skrb dovoljno kvalitetna, što joj nedostaje?

     Danas u RH postoje ustanove koje provode dobru palijativu kao bolnica sv. Rafael – Strmac, psihijatrijska bolnica Ugljan, koja ima prvi odjel za palijativnu skrb dementnih i duševnih bolesnika, PB Popova?a, PB Jankomir, SB Duga Resa i Novi Marof, kao i op?e bolnice Našice, ?akovec, Pula, Karlovac, Dubrovnik i Sb za plu?ne bolesti Rockfellerova Zagreb.

     Želim istaknuti da broj postelja za palijativnu skrb u praksi ne zna?i ništa, jer postelja ne zna?i palijativnu skrb. Palijativa zna?i tim specifi?no educiranih stru?njaka. U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti postoje kadrovski i prostorni normativi, koji moraju biti osigurani, kako bi se mogla provoditi standardima odre?ena kvalitetna palijativna skrb. Kvalitetu osigurava isklju?ivo dobro educirani multidisciplinarni palijativni tim, a komunikacija u timu je klju? uspjeha u toj djelatnosti. Za brži razvoj ove skrbi nam nedostaje ve?i broj dobro educiranog stru?nog kadra. Zato nam se doga?a da ?esto “improviziramo” palijativnu skrb, a to nije dobro, ukoliko ne idemo po onome modelu “bolje išta-nego ništa”.

Domovi kao skladišta umiru?ih

     Poznato je da su domovi za starije i nemo?ne, osobito privatni i obiteljski domovi, preuzeli funkciju palijativne skrbi, ali mnogo toga nedostaje. Kako oja?ati kvalitetu palijative u domovima, kako razdvojiti pružanje socijalnih i zdravstvenih usluga i stacionarne odjele u domovima u?initi djelotvornijima od pukih „skladišta umiru?ih”, kao getoizirana spremišta „ljudskih otpadaka”, kako ih nerijetko tretiraju njihovi vlasnici?

     Domovi za starije i nemo?ne ne provode palija­tivnu skrb, nemaju ni registriranu djelatnost palijative. To su socijalne, a ne zdravstvene ustanove! Problem je u tome što domovi na svoje stacionarne jedinice primaju najteže, neizlje?ive i umiru?e bolesnike, a nemaju kadrovske, stru?ne, prostorne normative. ?injenica je da sve ustanove koje primaju starije bolesnike i bolesnike koji trebaju dugoro?nu skrb, koji su neizlje?ivi i nalaze se na putu kraja svog života (pre-terminalna faza) pripadaju Ministarstvu socijalne skrbi – zar to nije apsurd? Zar su najteži bolesnici socijalni slu?ajevi? Visoka sto­pa smrtnosti, oko 30 posto godišnje, govori upravo o teškom stanju bolesnika, koji se primaju na stacionare (državne i privatne).

     Potpuno je jasno da te Ustanove ne mogu pružati odgovaraju?u zdravstvenu zaštitu, a pogotovo ne pali­jativnu skrb, jer su njihovi kadrovski normativi odre?eni prema standardima socijale, a ne potrebama medicine. Uz to zdravstveni djelatnici nisu dovoljno educirani za provo?enje suvremene zdravstvene njege odnosno terapije palijativne skrbi. Palijativna skrb je zakonom zagarantirana svakom bolesniku u potrebi, a to zna?i i bolesnicima na stacionarima. To je njihov posljednji dom (stacionar pripada primarnoj zdravstvenoj zaštiti). Stacionari bi trebali biti pravo mjesto za pružanje pali­jativne skrbi, a ne biti “umirališta”

     Radi toga je potrebno u ustanovama socijalne skrbi žurno u?initi reorganizaciju zdravstvene zaštite, zakonski je regulirati, osigurati pružanje palijativne skrbi, razdvojiti socijalne i zdravstvene usluge i osigurati edukaciju zdravstvenih djelatnika.

Koliko smo humano društvo

     U Hrvatskoj navodno postoji samo jedan hospicij i to u Rijeci? ?injenica je da Zagreb kao glavni i grad s najve?im brojem stanovnika, ali i najbogatiji, nema hospicij – usta­novu u kojoj se osigurava dostojanstvena smrt? Koliko je nužna izgradnja hospicija, i koliki broj mjesta bi se trebao osigurati u tim ustanovama prema europskim standardima?

     To?no, u Hrvatskoj imamo samo jedan Hospicij u Rijeci, i to od 2013. godine. U završnoj je fazi izgradnja hospicija u Puli, a imam podatke da i Zadarska županija aktivno radi na programu otvaranja hospicija.

Hospicijska skrb je zadnja karika u lancu usluga palija­tivne skrbi. Hospicijska skrb ozna?ava terminalnu skrb za bolesnike koji se više ne mogu zbrinuti u svojoj ku?i. To je posebna filozofija skrbi, ?uvamo dostojanstvo teških i umiru?ih bolesnika, nastoje?i što je vise mogu?e umanjiti patnju, uz snažnu i kontinuiranu psihološku i duhovnu potporu, a prema potrebama i uvjerenjima bolesnika – sve do samog kraja života. Bilo bi jako dobro kada bi svaka županija imala bar jedan hospicij, ovisno o specifi?nim potrebama i lokalnim mogu?nostima. Žalosno je da Zagreb kao glavni grad Hrvatske nema hospicij, iako postoje jasno evidentirane velike potrebe.

     Za kraj, mislim da mnogi naši sugra?ani, a i politi?ari koji su kreatori politike, još nisu dovoljno informirani o dobrobiti koje pruža kompletni palijativni tim bolesniku i obitelji, bez obzira na mjesto gdje se za njega skrbi – kod ku?e, u bolnici, na stacionaru ili hospiciju. Moramo inten­zivno raditi na podizanju javne svijesti i razumijevanju potreba, i našoj odgovornosti, osobnoj i cjelokupnog društva, prema starijima, neizlje?ivima i umiru?ima. Osnovni kriterij za vrednovanja jednog društva jest upravo odnos prema starijima i dostojan na?in zbri­njavanja svih u potrebi. Prihva?anje palijativnih principa i osiguranjem provedbe palijativne skrbi – pokazujemo civilizacijsku razinu našeg društva.(Glas umirovljenika)

Preuzeto sa portala trecadobhrvatska.com