UMJETNI?KE ?AKULE: Ljevica je u Dalmaciji prirodno stanje
“Fališ se primio u Šibeniku jer je u prirodnom okruženju, samo se ono bilo utišalo. Postojala je, postoji i postojat ?e ljevica u Šibeniku i Dalmaciji. To nam je, ma što o tome imali re?i oni što se stide didove spomenice i stri?eve fotografije sa Sutjeske, prirodno stanje.”
Ovaj tjedan u Umjetni?kim ?akulama razgovaramo sa Šiben?ankom Orianom Kun?i?, glumicom i casting direktoricom o razli?itim stvarima, a ponajviše o njenom rodnom gradu i Dalmaciji: “Fališ se primio u Šibeniku jer je u prirodnom okruženju, samo se ono bilo utišalo.Postojala je, postoji i postojat ?e ljevica u Šibeniku i Dalmaciji. To nam je, ma što o tome imali re?i oni što se stide didove spomenice i stri?eve fotografije sa Sutjeske, prirodno stanje.”
Glumica i casting direktorica Oriana Kun?i?, ve?i dio svoje profesionalne karijere ostvarila je u Sarajevu odakle se prije par godina sa suprugom novinarom i piscem te djecom, vratila u rodni Šibenik, gdje je na stalnom angažmanu u lokalnom HNK. Ro?ena 1971., diplomirala je povijest teatra u Veneciji i glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Radila je kao casting direktorica u nizu uspješnih regionalnih filmova poput “Grbavice“, “Na putu“, “Snijeg“, “Gospo?ica“, “Krugovi“, “Obrana i zaštita“… Prva je hrvatska filmska djelatnica koja je sudjelovala u žiriju filmskog festivala Berlinale i birala najbolje mlade europske glumce, dobitnike nagrade “Shooting Stars”. S Orianom smo popri?ali o njezinom pogledu na život u Šibeniku i Dalmaciji, radu i stvaranju u malim sredinama poput šibenske, njenim ograni?enjima i mogu?nostima.
Odrasli ste u šibenskom Varošu, u ulici koja je dala Arsena Dedi?a, Mišu Kova?a, Ivu Pattieru i druge. Što je za vas posebno u tom prostoru ili ozra?ju, što ste tamo dobili i kako vas je formirao, te je li utjecao na vaš umjetni?ki rad i odluku da se bavite glumom?
Netko je jednom rekao da postoji jedan dom, a sve ostalo su stanovi. Da, moj dom je u Ulici Nikole Tesle u kojoj valjda svaka druga ku?a ima nekoga tko se bavi umjetnoš?u. Ako postoji nešto što me je tu definiralo, onda to jesu svakodnevni susreti sa glumcima, glazbenicima, autorima iz drugih oblasti i demistifikacija koja slijedi iz toga. U takvom okružju umjetnost se pokaže kao dostupan posao.
No, koliko susjedi, toliko je, ako ne i više, na mene utjecalo to što živim na pet minuta hoda od kazališta, u kojem sam, puno prije nego ?u se zaposliti, provela lijep komad života i bilo mi je jedno od centralnih mjesta djetinjstva. Pamtim cijelu plejadu divnih ljudi u našem kazalištu, šjor Dragu Putnjikovi?a, šjor Antu Balina, Branka Mati?a, moju kumu Uranku Belamari?, tetu Adelu, šjor Sre?ka Šestana, Ninu Cvek, itd. Tu sam se trajno zarazila scenom ,a veliki utjecaj na mene je ostavila teta Sokola i 12 godina provedenih u baletnom studiju. Uostalom, pored svih susjeda zvu?nih imena, mene su nekoj životnoj školi u?ili i oni ?estiti meštri, njihove supruge, roditelji težaci, kao i obitelj iz koje sam potekla.A tu je bilo posebnih “umjetnika“…
Uz kazališnu glumu bavite se i filmskim castingom i to prili?no uspješno u nizu nagra?ivanih regionalnih filmova poput Na putu i Grbavica Jasmile Žbani?, Gospo?ica Andree Štake, Snijeg Aide Begi?, Obrana i zaštita Bobe Jel?i?a. Da li je zapravo svejedno gdje živite unutar ovih postjugoslavenskih prostora ukoliko se bavite poslom koji i dalje funkcionira u njegovim simboli?kim granicama?
Nije nevažno. Lakše je ako je adresa u nekom od centara, naprosto je tako ?ovjek bliže zanatskim krugovima, postoji, istina, krivi dojam da je dostupniji za suradnju… Ja sam, me?utim, u Šibenik došla s karijerom casting direktorice, pa mi je lakše. Ispalo je da je svejedno. Ne znam kako bi bilo neko tko tek po?inje. Nisam sigurna da bi išlo lakše nego nekome iz Zagreba ili Sarajeva, Beograda…
Što se ti?e drugog dijela pitanja: u filmu glume glumci, a jezik je glumcu domovina. U filmovima na kojima sam radila bilo je malo, jako malo, ne više od dvoje – troje, glumaca iz Slovenije, Makedonije i Kosova. Iz BiH, Hrvatske i Srbije jeste, jer mi, kako kaže lingvistika, govorimo jedan jezik, a sva?ije je pravo da ga naziva kako god želi. Odatle dojam da film funkcionira u nekadašnjim granicama Jugoslavije. Ne, on funkcionira u granicama profesije, u granicama umjetnosti, a u njima je sve svejedno, osim da se izaberu glumci, koji najbolje mogu odigrati napisane karaktere. Tako Leon Lu?ev može igrati Bosanca, Bogdan Dikli? Hercegovca, a Emir Hadihafizbegovi? Hrvata. A Nina Violi?, Mare Škari?i?, Mirjana Karanovi?…sve.
Nakon dugo godina života u Sarajevu, vratili ste se u Šibenik. Može li se uop?e usporediti život u Sarajevu i Šibeniku i kako bi izgledala ta usporedba?
Realno, ne može. U Šibeniku je lakše, sve je bliže, svakodnevno se troši manje energije na ono što bi u Sarajevu pojelo pola dana. S druge strane, u Sarajevu bih izašla na kavu sama, a popila tri u lokalu u kojem bi bili Jasmila Žbani?, Danis Tanovi?, Dino Šaran, Damir Šagolj, Benjamin Isovi?, naišao bi Boris Dežulovi?, tu bi se prijavila ekipa iz Dalmacije na gostovanju u Bosni… Svim mojim prijateljicama tu bi bio nekakav meeting point, bez obzira jesu li stigle taxijem od ku?e ili avionom od nekuda. Sarajevo je za socijalni život daleko, daleko bolje od Šibenika, to?no koliko je Šibenik ugodniji i udobniji za obiteljski. Svoje sarajevske godine smatram ako ne najljepšim, onda jednim od najljepših i najvažnijih u životu. No, sada sam u onim šibenskim.
Kako je stoga raditi u malom kazalištu poput šibenskog, koje zapravo potresaju veliki politi?ki potresi kao i ostale kulturno-umjetni?ke institucije u Hrvatskoj, što se moglo vidjeti na primjeru ostavke ravnateljice kazališta Nere Gojanovi??
Antun Gustav Matoš je rekao kako se i u nagorim novinama može najbolje pisati. Tako se i u najmanjem kazalištu mogu raditi veliki i važni komadi. Veliki ne produkcijski, ve? onim ?ime se i kako bave. Šibenki teatar je imao veliku šansu kada je Senka Buli? umalo postala vršiteljica dužnosti intendantice. Ona bi, sigurna sam, pokazalo kako se veliko kazalište ne dešava u nužno velikim zgradama i gradovima. Sada je, istina, bolje nego u vrijeme Nere Gojanovi?, a da može bolje….
Problem šibenskog, kao i drugih kazališta, su zakoni koji te institucije politiziraju, ograni?avaju u produkcijskim planiranjima i demotiviraju?i su. Dakle, tako je kako je, kao valjda i drugdje. Trenutno, dok sura?ujem s Neni Delmestre je sjajno, a kako ?e biti za dva mjeseca, nemam pojma. Imala sam, iskreno, veliku energiju i želju da pomognem da se HNK Šibenik profesionalizira, razvije, postane prepoznatljiv, ali sam se u me?uvremenu umorila od juriša na vjetrenja?e. U najkra?em, nije sjajno, ali ima ona stara sarajevska “dobro je, zna Mujo i za gore…“ Ve? smo to probali. I jedno i drugo.
Cijeli intervju UMJETNI?KE ?AKULE pro?itajte OVDJE