Arsen Dedi? prorok pod estradnom maskom
Nazvavši se „pjesnikom op?e prakse“ bacio je rukavicu u lice akademskom pjesništvu, koje boluju?i od kompleksa umjetni?ke mode, nije moglo, a možda nije ni htjelo, izraziti ono što je Arsenu s lako?om polazilo od ruke.
Piše: Ivan Klari? (Palermo 2020.)
Umjetni?ki opus Arsena Dedi?a svojim renesansnim obuhvatom prirodno se naslanja na djelo Jurja Šižgori?a i Fausta Vran?i?a. U današnje vrijeme kad se umjetnici oponašaju?i paradigmu vremena sve više specijaliziraju, Arsen Dedi? zauzeo je potpuno druga?iju umjetni?ku poziciju. Odabravši jasno?u, ironiju i opuštenost kao svoje ishodište, izgradio je umjetni?ki univerzum kojemu je stran svaki akademizam, formalizam i birokratizam svake vrste.
Nazvavši se „pjesnikom op?e prakse“ bacio je rukavicu u lice akademskom pjesništvu, koje boluju?i od kompleksa umjetni?ke mode, nije moglo, a možda nije ni htjelo, izraziti ono što je Arsenu s lako?om polazilo od ruke. Nitko bolje od Arsena nije znao izraziti naše osje?aje, ?ežnje i stremljenja i možda ne bi bilo pogrešno re?i kako je svih tih godina Arsen bio glasnogovornik ljubavi. Ali svesti Arsena samo na osjetilno polje spoznaje bilo bi pogrešno. Ako je Bob Dylan zbog svoje sposobnosti stalnih umjetni?kih preobrazbi dobio nadimak Kameleon, tada ga Arsen u tom segmentu mnogostruko nadmašuje. On je Minnesinger izuzetnog socijalnog intelekta, folk pjeva? u tradiciji Woodija Guthriea s rokerskim instinktom za pobunu, on je francuski šansonjer, ruski pjevec, majstor ?enoveške škole. On je sve to. Ali kad smo nakon svih tih metamorfoza uvjereni da smo upoznali sva njegova lica i da nas ni?im ne može iznenaditi, on nas iznenadi gustom poetskom sintaksom koja podsje?a na Ujevi?a ili Cohena. Ova dvojica potonjih možda i najbolje, gotovo doppelgangerski, objašnjavaju i nadopunjuju najsuptilniji aspekt njegove osobnosti. Ujevi?a je majstorski uglazbio a Cohena isto tako majstorski prepjevao, nude?i im tako da postanu njegovo drugo ja i pružaju?i njima priliku da to isto on bude njima.
Arsen ?e re?i: Ujevi? mi je najbliži na svijetu. Ujevi?ev Odlazak i Arsenova Vlakom prema jugu nastali su iz istog sloja poetskog univerzuma, iz istih poetskih ?estica. Tkivo njegove umjetnosti toliko je kapilarno, sveprožimaju?e da ga je nemogu?e svrstati u bilo koju umjetni?ku vrstu. Ipak, neke osobitosti njegovog stvaralaštva mogu?e je izdvojiti. Redukcija do apsurda, ironija, makabri?nost, persiflaža, upotreba oksimorona, sve su to oružja kojima se Arsen borio protiv stvarnost koja se nametala kao jedina datost. Kažem, borio, jer Arsen ništa ne uzima zdravo za gotovo. Za njega ne postoji ništa što nema drugi uvid. Njegov odnos prema zavi?aju je dijalekti?ki. Dok mu drugi epigonski podilaze, on ga ?ini svojim suprotstavljaju?i me se snagom svog duhovnog habitusa. On uzima lokalni kolorit, jezi?ne idiome, da bi ih visokom poetskom stilizacijom uzdigao u samosvojni poetski izri?aj. Ukorijenjenost u zavi?aj ima minimalisti?ko odre?enje. Obukavši dalmatinsku narodnu nošnju, preuzevši zavi?ajni fon, on se autoironijski ograni?ava kako bi izrekao stvari od univerzalnog zna?enja.
Arsen ?e re?i: „Moj zavi?aj je koliko ja odredim“. Ili: „Moj zavi?aj ima kvadraturu vikendice.“ To je dedi?evski ironijski minimalizam. Velike umjetnosti nema bez jasne pozicije. Bez jasnog umjetni?kog garda. Arsen nije kao na primjer Wladyslaw Strzeminski stvorio svoju umjetni?ku teoriju ili je barem nije teorijski razradio. Ali njegovo vi?enje stvarnosti je u subkontekstu njegovog opusa, taj subkontekst je ?vrsti fundament na kojemu gradi svoju viziju stvarnosti. Progovorimo ovdje na trenutak o nekim filozofskim postavkama njegove poetike. Ako je Strzeminski bio avangardni evropski umjetnik na tragu Maljevi?a i Kandinskog, ?iji je apstraktni uvid u stvarnost poljuljao naša zabetonirana uvjerenja, tada možemo re?i kako je dedi?evski ironijski minimalizam imao isti u?inak na našu percepciju stvarnosti. Treba primijetiti kako njegove djelo ima zna?ajno izražene elemente apstrakcije, što se gotovo u pravilu previ?a, jer Arsen govori o konkretnim stvarima.
U njegovim pjesmama toliko je podstanarskih soba, pravilne prehrane, obala, oskoruša, kišnih ulica, brodova, tako da nam se ?ini nevjerojatno kako su to u svojoj biti sasvim apstraktni entiteti. Uo?imo jedno. Bez ironije nemogu?e je govoriti o apstrakciji. Mo? ironije je da najprije razobli?i stvarnost da bi zatim odvojila esenciju od efemernog. To je kvadratura vikendice u odnosu na malignu hipertrofiju lokalnog folklora shva?enog u širem smislu, na „teror klapaša“, shva?en, tako?er, u širem smislu. Supstrat koji Arsen izvla?i iz svoje pozicije je ?ista tvar. To je kristalizirani duh, ono do ?ega dolazimo plove?i kroz život i slušaju?i njegove pjesme. Kad govori o zatvorenim kinima u Šibeniku, on progovara o nestanku jednog osjetilno analognog svijeta ?iji se posljednji obrisi gube u virtualnom simulakrumu koji nas svakodnevno proždire.
Tu se nostalgija miješa s ironijom i ukazuje na pukotine u vremenu. Njegova nostalgija vrlo ?esto ukazuje na izgubljeno, ?ime preuzima aktivnu filozofsku poziciju. Govore?i o nestalom, on govori o povratku, o onome što je postojalo, a što ni u kojem slu?aju ne smije i ne može nestati. Njegova nostalgija se opire. Ona sintetizira staro i novo vrijeme, reinterpretira i implementira jedno u drugo. Ako za ne?im možemo biti nostalgi?ni u dedi?evskom smislu rije?i, onda su to osje?ajnost, suosje?anje i prirodnost koje smo izgubili u globalisti?koj neurozi, i koje smo, ako se mogu izraziti Arsenovim rije?ima, predali bezvoljno. Arsenov jezik je dihotoman. S jedne strane on je opor, ponekad ?ak i grub, a s druge fluidan i mnogozna?an. Upravo zahvaljuju?i toj dihotomnosti, njegovi stihovi nikada nisu mogli postati banalni i stalno su se punili novim zna?enjima. To se nažalost ne može re?i za ve?i dio poetske produkcije iz šezdesetih u kojoj je prevladavala hermeti?ka paradigma.
Pokazalo se da ta poetska arhitektonika, iako je u teoretskim postavkama ostavljala veliki prostor za intertekstualnost i metatekstualnost, ipak u svom pregustom tkivu nije ostavljala prostor za ?itatelja i za budu?e doga?aje, ?ime je sebe osudila na nedinami?ku poziciju. Arsen je govore?i o jednostavnim stvarima i elementarnim ljudskim osje?ajima uspio biti podjednako kroni?ar koliko i prorok. Ovdje se teško ne sjetiti Faulknera koji je upitan što misli o modernim piscima rekao kako nema vjere u njihovu književnost jer je to književnost koja bježi od temeljnih ljudskih osje?aja. Mogli bismo re?i kako je Arsenova eti?ka pozicija u današnjem globalisti?kom svijetu koji propagira konzumeristi?ki konformizam i bezli?nost svake vrste, raritetna u svakom pogledu. Naša umjetnost je postala globalisti?ka i konzumeristi?ka ?ak i kad je prema tome kriti?na, jer nema unutarnju snagu da ne padne u zamku realiteta. Ako bismo željeli razobli?iti neke od zamki globalizacije, onda bismo mogli re?i kako se ona okoristila našim instinktom za bijeg i našim strahom da spoznamo sebe.
Naša pozicija u tome sve je mutnija, konture stvarnosti sve više se gube. Ostaju?i vjeran svojoj romanti?no anarhoidnoj poziciji, Arsen se svemu tome uspijeva oduprijeti zato što nikome ne podilazi, jer je subverzivan na svoj, suptilni na?in. Arsenovo djelo nas objašnjava i u trenucima kad želimo ostati neobjašnjeni sami sebi. Ono nam ne dozvoljava da se survamo u zamku anomije. Komuniciraju?i s europskim šansonjerskim naslje?em, njegovo djelo zrcali se u djelu Gina Paolija, Lea Ferrea, Charlesa Aznavoura, Bulata Okudžave, Jacquesa Brela i Aleksandra Visockog. Ako je i preuzimao nešto od tih velikana ?inio je to na na?in tako da ni u jednom trenutku nije zaboravio tko je i odakle dolazi. Arsenov harmonijski slog je jasan, klasi?no odre?en, tako da se ?esto iznenadimo kad zavirimo u njegove partiture i vidimo kakve se to harmonije kriju ispod naizgled jednostavnih melodija. Nesklon glazbenoj i poetskoj avangardi, uspio je izgraditi opus koji bio subverzivniji i avangardniji od ve?ine autora koji su tome stremili na formalnoj razini. Arsen je, rekao bih, znao savršeno dobro provocirati klasi?nim formama, kako bi ušao u dijalog s barbarizmom stvarnosti. Svi veliki šansonjeri stvorili su u ranim dvadesetima pjesmu koja bi se mogla nazvati njihovim zaštitnim znakom.
U Arsenovom slu?aju to je Moderato Cantabile. Ali, Moderato Cantabile je postao više od zaštitnog znaka. Postao je to?ka u vremenu od koje se sve mjeri u kantautorskoj glazbi na ovim prostorima. Sve prije bilo je prije, a sve poslije, poslije. Prisjetimo se samo stihova: Rijeka donosi jesen / dugo umire grad / i u nama toliko ljeta / mi smo siro?ad svijeta… To je hidrogenska bomba ba?ena u malogra?ansku mizanscenu. Kasnija stvaralaštvo koje je slijedilo isti ili sli?an artisti?ki senzibilitet, moglo je biti ili nadahnuto tom pjesmom ili postati smiješno. To je kanonska snaga. Snaga koja stvara, ali ne zaboravimo, i ruši. Energija transpozicije kojom je pjesma nabijena odjekuje i danas, ona nas iz obrisa Dijabelijeve sonatine podsje?a na što sve pristajemo, a ne bismo smjeli, koliko smo slabi, misle?i da smo jaki, koliko smo neslobodni, misle?i da smo slobodni i, kona?no, koliko ne znamo voljeti, misle?i da znamo. Ta pjesma je u sad ve? davnim šezdesetima bila u stanju dekonstruirati nezgrapnu socrealisti?ku stvarnost i transponirati je u suptilno tkanje filma Petera Brooka snimljenog prema književnom predlošku Marguerite Duras. To je glazbeno poetska reinterpretacija stvarnosti s jasnim elementima metafizi?kog uvida. Tekstura pjesme inkorporira mediteransku policentri?nost i anarhi?nost u službenu socijalisti?ku stvarnost, ona propituje, razobli?uje, ona na koncu i optužuje svojim melankoli?nim ozra?jem. Kada bismo danas iz ove perspektive sebi postavili pitanje što je ostalo od te socijalisti?ke stvarnosti, od esencije tog vremena uop?e, odgovor bi se nametnuo sam od sebe.
Ostao je Moderato Cantabille. Kao malo koji pjesnik znao je ovladati svojom mediteranskom melankolijom kako bi odredio poziciju svog poetskog subjekta. Ako je poezija ovladavanje neovladivim, onda je Arsen majstor poetske vještine. Njegov poetski subjekt je dinami?ki paradoksalan. On istini za volju izrasta iz mediteranske melankolije, iz te veli?anstvene distanciranosti od svega, da bi se pretvorio u nešto sasvim drugo, u duhovni dinamizam koji naizgled mire?i se sa svijetom progovara o njihovoj paradoksalnosti. U svemu tome, u toj unutarnjoj borbi, njegova poezija uspijevala je biti podjednako popularna i elitisti?ka, lirska i žurnalisti?ka, ekstrovertna i introvertna, tvore?i jedan jedinstveni dedi?evski poetski prostor. Veliki umjetnici znaju i osje?aju da je rije? mo?nija od ma?a, pa im je onda dišu?i u tom biblijskom krajoliku jasno da onaj koji se rije?i la?a od rije?i i umire. Ta spoznaja dala mu je za pravo da progovori o stvarima o kojima se ina?e ne progovara, da razotkrije naše laži, naše ridikulozne ushite i ekstaze, naša intelektualna i kvazi intelektualna prenemaganja.
Nitko se nije tako narugao našim idolima i politi?kim strastima, kao Arsen, anarhoidni genijalac spreman u svakom trenutku izvrgnuti ruglu naše samoustoli?ene bogove. A naša skorojevi?evska sredina upravo je kao vulkan izbacivala „ samoustli?ene bogove“ i u svemu tome samoustoli?enost je postala naš modus operandi. Arsen je odapinjao strijele natopljene nužnim otrovima, ?ine?i to iz inata, iz igrala?kog instinkta, iz želje da ga ne preplave bezli?nost i strah. Arsen savršeno poznaje našu društvenu anamnezu. On shva?a. Samoustoli?eni se boje. Jer ne znaju, jer ne mogu, jer nemaju dara. Njima ostaje jedino vjera u strah. Vjera da ?e se drugi bojati njih više nego što se oni boje drugih. Kada je u devedesetima napisao Ministarstvo straha, od samog po?etka bilo je jasno komu i ?emu se obra?a, i, kona?no, zašto to ?ini. Arsen je tada pjevao: Ah, Mitteleuropa /ah, taj naš Weltschmerz/ dok posvuda cvjeta/ Domoljubni šverc. Ili: život se troši kao kreda, prate nas zli gnomi… Talijanski filozof krš?anske provenijencije Vito Mancuso kaže: Nije krš?anstvo to koje spašava ljude, kao što ih ne spašava ni jedna religija. Nije religija ta koja spašava ljude, ljudi se ne spašavaju time što su religiozni. Ljudi se spašavaju ( ma što taj izraz mogao zna?iti) zato što su pravedni.
Ono što spašava je dobar i pravedan život. Ali naši zli gnomi uvjerili su nas da smo mi to što jesmo prije svega zato što pripadamo nekoj naciji i religiji a da naši neprijatelji to nisu zato što toj religiji ili naciji ne pripadaju. U toj provincijalnoj orgijastiji nije ostalo mjesta za osobnu etiku, za ono što se u krš?anskoj doktrini naziva krš?anska osoba, a umjesto toge etabliran je nacionalisti?ki zombi koji laže, vara i krade, koji ni u što ne vjeruje, pa ?ak ni u vlastiti nacionalizam koji mu služi kao paravan iza kojega se kriju njegovi primitivni instinkti. To je provincijalni duh koji izrasta na poetici našeg balkanskog blata. Oholost i strah su dva tamna stupa na kojima je izgra?en provincijalni hram. Radomir Konstantinovi? je to lijepo predo?io u Filozofiji palanke.
Nacionalisti?ko klerikalna Srbija nikada mu nije oprostila što je tako nesamilosno dekonstruirao srpski nacionalisti?ki mit, kao što mu to nikad ne bi oprostila ni nacionalisti?ko klerikalna Hrvatska da je kojim slu?ajem pisao o Hrvatima. Arsen se govore?i o tim olovnim vremenima ne vodi isklju?ivo kroni?arskim instinktom, on ulazi u dijalog s vremenom, nudi mu alternativu, makar i utopijsku kao u pjesmi Dva ljubljanska dana. Arsen ?e u toj pjesmi napisati: Preplavila nas zelena rijeka / Pili smo pi?a njihova rijetka / Kao na drugom kraju neba / Tek koji korak od Zagreba / Sutra svatko svojim putem / Do toplog bezdana/ U sigurnost i u masu/ Nezaboravna su dva ljubljanska dana. Arsen jasno iskazuje bezna?e vremena, on ga ne skriva, i ne samo da ga ne skriva, on ga razotkriva, pokušava prona?i utopijsku oazu u sveop?em košmaru.
Pobje?i iz sigurnosti mase, iz tog lažnog zrcaljenja u kome svatko odašilja lažnu sliku o sebi kako bi se pokorio zakonima krda. Pišu?i o Arsenovim pjesmama izdvojio sam tek: Moderato Cantabile, Ministarstvo straha, Ratni profiteri, Dva ljubljanska dana i pjesmu Stari vuci, svjesno uzimaju?i tek si?ušni dio njegovog opusa, tako da zapravo pišem fragmentarno dedi?evski o njegovoj fragmentarnoj poetici koja uzima krhotine života i od njih pravi novu stvarnost. Mogli bismo rezimirati. Arsenovo bezna?e nije bez magije. I upravo to, mogli bismo ga nazvati „magijsko bezna?e,“ odre?uje njegovu poziciju u odnosu prema stvarnosti. Uzimati krhotine stvarnosti, igrati se s njima kao s kockicama i onda od njih praviti magijski svijet. Tko u tim devedesetima nije osjetio utopijski instinkt, za njega se s pravom može re?i da ga je vrijeme progutalo, da se survao u ralje Demijurga. Ni u jednom trenutku ne podilaze?i mrziteljskoj estetici, on se svjesno ograni?avaju?i na dva ljubljanska dana ukazuju?i na prazninu koja se nadvila nad našu stvarnost. On kaže: sve ovo ne postoji, prava stvarnost je komprimirana u ovom malom vremensko prostornom odsje?ku. U njegovoj filozofskoj postavci dio je stvarniji od cjeline, dio objašnjava cjelinu, ali je i razara. Arsenov album Ministarstvo straha nosi naziv po istoimenom kultnom filmu Fritza Langa iz 1944. Langov film i Arsenov album proizlaze iz atmosfere straha koja ledi krv u žilama i zaustavlja disanje.
Tu se manifestira jedno osje?anje kako se zlo samo perpetuira, izlijeva iz jednog u drugi oblik ne mijenjaju?i pri tom svoju bit. Arsen o tome kaže: Oni nikad ne?e pasti / nove face, stari znanci / bilo tko da je na vlasti / na kraju se kolju janjci. Naše tranzicijsko iskustvo uvjerilo nas je kako je konvertitsvo najunosniji posao, pri ?emu su ideolozi komunizma postali u?itelji demokracije, branitelji europskih vrijednosti i ljudskih prava. Kako su samo ti majstori vladanja brzo savladali nove fraze, kako su ih samo vješto po?eli premetati po usnama… O?ito je da su bogomdani za posao kojim se bave, a janjce, naravno, zna se, uvijek ?eka isti kraj. Naša novija povijest puna je neuroti?nih momenata. Tek što smo izronili iz ratnog vihora, uletjeli smo u ralje prvobitne akumulacije kapitala u kojoj caruju kriminal, pohlepa i nasilje. Religija je pretvorena u oružje dekadencije. Naše molitve su postale trgova?ki priru?nici. ?itava naša zbilja koja u percepciji malogra?anke mitomanije i mitopoetike tako gordo zvu?i može se objasniti najprizemnijim nagonima. Nismo se ni otrijeznili od neoliberalnog malja koji nas je udario po glavi a na nas se sru?ila avet virtualnog svijeta koja nas melje svojom natrulom metasintaksom. Moglo bi se re?i: nije sveprisutan Bog, nego spektakl. Ta virtualna stvarnost s kojom Arsen ne komunicira, ponudila je spektakl kao rješenje našeg pitanja. ?ini se da smo došli do kraja povijesti. Arsen bi se tome s pravom narugao. Ili bi, možda, u svom stilu dodao kako je Fukuyamina teza previše utješna da bi bila istinita.
Cijeli ?lanak pro?itajte na stranici antena M
