Ivana Bodroži?: Nama treba, ne suživot, nego život s drugim ljudskim bi?ima izvan termina tolerancije.
‘Sinovi, k?eri’ otvaraju brojne situacije za ulazak u iskustvo drugog, druga?ijeg, za mogu?nost ispitivanja vlastite empatije. Kakvo vam se ?ini stanje empatije generalno u hrvatskom društvu, koliko su Hrvati tolerantni, otvoreni prema drugom i druga?ijem?
Ne bih ovdje stavljala u fokus tolerantne Hrvate, radije bih razobli?ila oba termina i naglasila kako ponovo problem leži, izme?u ostalog, u jeziku. Na ovom prostoru žive ljudi koji se na razli?it na?in osje?aju prema etni?koj odrednici i na razli?it na?in odnose se prema njoj, tako da ih ne treba generalizirati u tom etni?kom smislu. No daleko ve?i problem vidim u terminu tolerancije koji u svojoj suštini nosi ideju da bismo radi kvalitetnijeg života ve?ine trebali podnositi nekoga iako se zapravo ne slažemo s njime. To zna?i da bismo, u krajnjoj konsekvenci, da nas neki zakon, gra?anski odgoj ili sli?no ne prisiljavaju i ne usmjeravaju toj toleranciji, radije izabrali da nema tih koje moramo tolerirati. Idemo postaviti stvari ovako – tko sam ja da sebi uzimam pravo da toleriram nekoga? Po ?emu sam ja to bi?e s viškom vrijednosti ili legitimiteta da sa svoje visine toleriram one koji su, primjerice, seksualna manjina, druge boje kože, druge politi?ke orijentacije. Meni ništa ne daje taj legitimitet osim moje slu?ajne pripadnosti ve?ini. I to je u samom za?etku pogrešna postavka. Tolerancija je, po mom mišljenju, malo bolja od rezervata. Nama treba, ne suživot, nego život s drugim ljudskim bi?ima izvan termina tolerancije. To je jedino ispravno, jedino tako možemo drugima, a u kona?nici i samima sebi, dati mogu?nost da svoje potencijale posve razvijemo.
