Projekt studija Mantra
Piše: Davor Suhan
“Kada nas pogodi bolest srca, sam život visi na vagi. U toj su situaciji strah, tjeskoba i bol spremno združeni. Dok je najbolje u medicinskoj tehnologiji dio klju?a rješenja u ovoj bitci, pogledom u bolesnikove o?i dolazi pitanje: Je li visoka tehnika jedino što nudite?“
Prije dva mjeseca u ovoj istoj kolumni objavio sam tekst pod naslovom Hramovi ozdravljenja . Bio je to pokušaj da na temelju svojeg osobnog doživljaja i vlastitih saznanja prenesem informaciju o jednom od najve?ih humanih projekata današnjice – Sathya Sai Institutima viših medicinskih znanosti u Indiji, poznatijim kao super-specijalisti?ke bolnice, u kojima se vrhunska medicinska tehnologija i znanje združuju u osobiti sustav duhovne prakse.
Obzirom da je tema vrlo opširna, a smatram ju veoma zna?ajnom u smislu eti?kih promišljanja na podru?ju medicinske skrbi, odlu?io sam istu popratiti u nekoliko nastavaka kako bi ?itaocima “neta” pružio mogu?nost šireg saznanja o razvoju relevantnih programa okupljenih oko ove apsolutno avangardne ideje vezane uz reformu odgoja i obrazovanja na globalnoj svjetskoj razini, u ?ijem pogledu je Sathya Sai sveu?ilište – sa svojim “Sathya Sai programom odgoja u duhu ljudskih vrijednosti” – pomaknulo pedagoške standarde do neslu?enih granica, a Sathya Sai Institut Viših medicinskih znanosti kao ogledni model bolnice za tre?e tisu?lje?e te granice jasno ozna?io kao realno mogu?im i dostižnim.
Ovo je nastavak pri?e koja govori o istom projektu i njegovim perspektivama u zemljama razvijenog zapada, odnosno, pokušaju da se posredstvom znanstvene metodologije u?e u dubinu onoga što se u imenu Sathya Sai medicinskih instituta podrazumijeva pod pojmom VIŠIH MEDICINSKIH ZNANOSTI, a što ove vrhunske bolnice ?ini jedinstvenim u povijesti moderne medicine…ne samo po svome pristupu ve? i izvrsnim rezultatima kojim nadmašuje i najpoznatije svjetske klinike.
Jedan od znanstvenih pionira koji se odvažio upustiti u ovaj veoma zahtjevni znanstveno istraživa?ki rad je i ugledni ameri?ki kardiolog prof dr. Mitchell W. Krucoff – stru?njak sa uspješnom karijerom u klini?kom istraživanju novih medicinskih tehnologija pri Medicinskom centru Duke sveu?ilišta iz Durhama u Sjevernoj Karolini.
Nadahnut iskustvima koje je stekao u prvoj Sathya Sai super-specijalisti?koj bolnici, formirao je 1994. godine znanstveni tim koji radi na tzv. “Projektu studija Mantra”, ?ija je svrha “sistemati?no pra?enje i studiranje uloge duhovnosti i ljudske me?uovisnosti u klini?kim posljedicama kod pacijenata koji se podvrgavaju kardiološkom procesu.”
U svojem zanimljivom ?lanku objavljenom u švicarskom medicinskom ?asopisu SWISS MED, dr. Krucoff govori o okolnostima pod kojim se rodila ideja za jednu ovakvu studiju. Zbilo se to za vrijeme njegova drugog posjeta Puttaparthiju kada je zajedno sa svojom suradnicom dobio priliku da posjeti bolnicu, što ih oboje nije moglo ostaviti ravnodušnim:
“1994.godine zajedno smo otputovali u Puttaparthi. Sri Sathya Sai Institut za višu medicinsku nauku ve? je djelovao godinu dana, na?inivši tisu?e sr?anih operacija sa istaknutim rezultatima. Ti su rezultati kasnije predstavljeni na internacionalnom simpoziju kardiologa i kardio-kirurga koji je održan u Prasanthi Nilayamu. Tijekom te posjete Suzani i meni je ponu?ena prilika da posjetimo bolnicu i promotrimo pacijente koji su se pripremali za premoš?ivanje i operaciju na srcu.
U taj jedan dan cijeli se naš pogled na medicinsku brigu preusmjerio. Doslovno smo se kupali u iscjeljuju?em okruženju stvorenom kroz Sai Babinu viziju punu ljubavi, ugra?enu u svaki detalj od betonskih zidova do sjajnih mramornih podova te u svakog pojedinca, od ?lanova osoblja do pacijenata i njihovih obitelji. Ono što smo vidjeli bila je tehnologija najvišeg stupnja s ponešto opreme koju ?ak ni tada nismo koristili na Duke medicinskom centru. No tehnologija je bila zasjenjena sveukupnim smislom svega u bolnici – brigom o zdravlju u Božjoj službi. Me?u osobljem u bolnici, svejedno jesu li to bili ?ista?i, kuhari ili kardio-kirurzi, sav se posao radio kao služenje Bogu. Me?u pacijentima i njihovim obiteljima, mnogi od njih nikada nisu vidjeli slavinu za vodu, a pogotovo ne digitalni kardiološki laboratorij za premoš?ivanje, nije bilo nikakvog straha, tjeskobe niti depresije, onakve kakvu obi?no vidimo u našim bolnicama po USA.
Ovo je iskustvo bilo tako duboko da ?itavo vrijeme leta ku?i u Sjevernu Karolinu, nismo razgovarali ni o ?emu drugome. Bilo nam je neshvatljivo da atmosfera tako opipljivo duhovna ne bi na neki na?in utjecala na imunološki sistem, po?etak bola, karakteristike lije?enja tkiva ili druge klasi?ne psihološke aspekte izlje?enja. ?inilo se sasvim vjerojatnim da kada se kombinira sa pregledom stanja u tehnologiji, izlje?enje može biti znakovito uve?ano u usporedbi s onim što se doga?a u bolnicama zapadnog stila, gdje sama tehnologija postaje osnova brige o zdravlju.”
Nakon ovog posjeta prof. Krucoff više nije imao dileme; kako i sam kaže: “Projekt Mantra studija postao je glavni u našem radu s intervencijom “visoke tehnike” kao klini?kog istraživanja, ispitivanja koliko bolji mogu biti rezultati ozdravljenja kada se zajedno kombiniraju “visoka tehnika”, “uzvišen dodir” i “više bi?e”. Nigdje nije vidljivija važnost ovog rada nego pokraj kreveta naših pacijenata. Kada nas pogodi bolest srca, sam život visi na vagi. U toj su situaciji strah, tjeskoba i bol spremno združeni. Dok je najbolje u medicinskoj tehnologiji dio klju?a rješenja u ovoj bitci, pogledom u bolesnikove o?i dolazi pitanje: Je li visoka tehnika jedino što nudite?”
Pro?itavši ovaj ?lanak, prisjetio sam se nekih svojih trenutaka provedenih na kardiološkim odjelima naših bolnica gdje sam u nekoliko navrata bio primoran odležati ?ekaju?i da se atrijska fibrilacija smiri i sr?ani otkucaji ponovo vrate u normalni sinus ritam. Okružen skupom digitalnom aparaturom i opasan kablovima osje?ao sam se kao u space shuttlu, i to doslovce usamljen u svemiru. Tek povremeno, svakih pola sata, mom krevetu bi prišli sestra ili doktor i bez rije?i samo o?itali podatke sa svjetle?eg zelenog monitora. Poslije par sati (jednom i cijele no?i) neko od njih povikao bi: “sinus!!!”… te iskop?avši me s ure?aja rekao hladno: “Možete se di?i, idete ku?i.”
Ne moram pri tome niti spomenuti da me za to cijelo vrijeme boravka u bolnici nitko nije pogledao u o?i…barem ne onako kako to o?ekuje svaki pacijent željan tople pažnje bolni?kog osoblja, dok istovremeno osluškuje piskave zvukove sa hladnih instrumenata koji prate stanje njegova “života”. Ipak, ne mogu re?i da osoblje nije bilo ljubazno, dapa?e, trudili su se, ali osim visoke tehnike i sinteti?kih lijekova nisam stekao dojam da mi imaju ponuditi nešto više. Pogotovo ne ono što bi u ?ovjeku pobudilo dobro raspoloženje i ulilo toliko potreban ljekoviti optimizam, a o blagodatima nekog višeg medicinskog tretmana kakvog opisuje dr. Krucoff da i ne govorim….Prepušten na milost i nemilost sudbini, promatraju?i oko sebe šutljiva zabrinuta lica ostalih bolesnika, preostalo mi je samo da sa oporom dozom sjete konstatiram: “projekt studija Mantra još ipak ne stanuje u Hrvatskoj”… Šteta!… Ne samo radi pacijenata, ve? i radi svih koji se skrbe o njima.
Poznajem nekoliko naših lije?nika koji su imali privilegiju otputovati u Indiju i posjetiti super-specijalisti?ku bolnicu, te vo?eni vlastitom željom svladati osnove gradiva “Viših medicinskih znanosti” prije nego ova nauka jednoga dana postane dio službene stru?ne edukacije, i svi se slažu u jednome: vrijeme provedeno u svojoj struci dijele na ono prije i poslije tog perioda. Iako treba re?i da sama edukacija ne podrazumijeva klasi?ni oblik stru?nog usavršavanja. Radi se prije svega o upoznavanju s filozofijom koja stoji u pozadini medicinskog pristupa i prezentaciji klini?kih izvještaja koji su se pojavili kao rezultat takvog rada. Kasnije sve ovisi o stupnju osobne želje da se isto pokuša prakticirati u vlastitoj praksi. Potpuni rezultati, me?utim, ne mogu se o?ekivat u pojedina?nim nastojanjima. Za cjeloviti uspjeh potreban je kompletan bolni?ki tim, i to ne samo lije?nika i medicinskih sestra ve? svih zaposlenih, uklju?uju?i kuhare, ?ista?ice, portire, voza?e, kao i kompletno poslovodstvo bolnice. Stoga se u nekim lije?ni?kim krugovima smatra da modeli ovakvih bolnica mogu uspješno egzistirati samo kao posebne cjeline u kojima kod svih zaposlenih postoji visoko razvijena svijest o potrebi i smislu jednog produhovljenog pristupa kako bi se radna atmosfera cjelokupnog bolni?kog prostora ispunila osje?ajem ljubavi, te osobito svetosti karakteristi?noj za duhovnu kulturu vlastite sredine.
Dakako, najvažniju ulogu u svemu ipak imaju lije?nici i medicinske sestre. Pobornicima Jungove škole ne?e biti teško u potpunosti se prilagoditi takvim uvjetima dok ?e oni sa ?vrstim Freudovim gardom trebati daleko više vremena da savladaju gradivo u cjelini. Razlog tome leži u ?injenici da su filozofske pretpostavke u pozadini ovog pristupa vrlo bliske Jungovom poimanju prirode i psihe, o ?emu ?emo govoriti jednom drugom prilikom.
U svakom slu?aju jedno je sigurno: “projekt studija Mantra” ve? u skorijoj budu?nosti utemeljiti ?e novi kolegij na medicinskim fakultetima širom svijeta, pa tako vjerojatno i kod nas…Do tada, treba preživjeti na hladnom bolni?kom protokolu.
23.ožujak 2007.
