SVI SU VEZANI ZAKONOM KARME
Vrsta teksta: Tonski zapis govora
Datum: 09.ožujka 2005, ujutro, u Kulwant Hallu Prasanthi Nilayama, na MAH?ŠIVAR?TRI
Izvornik: Sathya Sai Baba Books and Publications Trust
Prijevod (s engleskog): Stanka Hraba?
Klju?ne rije?i: karma
*
Tekst govora
Svatko se mora suo?iti s posljedicama vlastite karme.
Tko je prisilio šišmiše da vise s grane drveta, glavama okrenutima prema dolje?
To je njihova sudbina. Sli?no tomu, nitko ne može pobje?i posljedicama karme
(Teluški stihovi)
Svako ljudsko bi?e, insekt, ptica, divlja zvijer ili životinja, što više, svako živo bi?e na ovom svijetu, vezano je sudbinom. Nitko ne može pobje?i posljedicama karme, bile one dobre ili loše. Prirodno je da svako živo bi?e posluša zakone prirode i zakon karme. Na primjer, šišmiš visi s grane drveta glavom okrenutom prema dolje. To je njegova priroda. On je ro?en da tako živi.
Ljudi na ovom svijetu misle da su podvrgnuti patnji iako nisu u?inili ništa loše. Oni se žale: “Nisam u?inio ništa loše. Zašto sam onda izvrgnut patnji?” Ali ?injenice su druk?ije. Bez obzira na to, radi li se o zadovoljstvu ili bolu kojem je podložno živo bi?e, to je sigurno posljedica njegove izvršene karme. Svako ljudsko bi?e podvrgnuto je karmi te uživa u njezinim plodovima koji su rezultat onoga što se u?ini. Ipak, ?ovjeku do danas nije jasno, je li to prirodna posljedica njegova djelovanja, ili je razlog tome nešto nepoznato. Ne samo ljudska bi?a, nego ?ak i bakterije, ptice, insekti, divlje zvijeri i životinje doživljavaju posljedice svoje karme.
U prilog ovoga neizbježnoga karmi?kog zakona, želio bih vam ispri?ati neke doga?aje koji su se davno dogodili. Oni objašnjavaju kako su se neki ljudi rodili samo zato da dokažu ovu istinu. U Puttaparthiu je prije mnogo godina živjela jedna veoma odana poklonica imenom Subbamma. Bila je veoma bogata, nije imala djece. Štogod je posjedovala, dijelila je drugima kao milostinju, osje?aju?i sa svima. “Dijelim sa svojim bližnjima samo bogatstvo koje mi je Bog dao.” Živjela je pobožno, bila je plemenita, bila je prožeta osje?ajem za jednakost me?u svim ljudima. No, imala je jednu želju. Molila me je: «Svami, kad budem napuštala ovo zemaljsko boravište, Ti utaži moju že? i ulij mi nekoliko kapljica vode u usta Svojim božanskim rukama.” Obe?ao sam joj da ?u to u?initi.
Šest godina nakon toga obe?anja, morao sam jednom otputovati u Chennai, kako bih nešto obavio u ku?i jednoga poklonika. Bilo je to u vrijeme II svjetskog rata. Svakog sata ondje su zavijale sirene na uzbunu kao upozorenje na mogu?i zra?ni napad. Tada bi se ulice posve ispraznile. Ostao sam u Chennaiu tri dana i tada sam se vratio u Bukkapatnam. U me?uvremenu, Subbamma se ozbiljno razboljela te su je iz Puttaparthia odvezli u Bukkapatnam. Ondje je bio njezin roditeljski dom u kojem je i preminula. Njezini ro?aci po?eli su šaputati sarkasti?ne primjedbe: “Sai Baba joj je obe?ao da ?e joj utažiti že? u njezinim posljednjim trenucima. Je li došao? Kamo je otišao?” Subbammina bra?a i ro?aci ve? su sve pripremili da odnesu njezino tijelo na spaljivanje. Onih dana nije bilo lako nabaviti drvo potrebno za spaljivanje mrtva tijela, osobito u selima. No, oni su to uspjeli nabaviti i sve je bilo spremno. Prolaze?i uz Subbamminu ku?u, opazio sam da su se tamo okupili neki ljudi pa sam ih pitao koga ?e to spaliti. Tamo se nalazio i pera? rublja Subbanna koji mi je odgovorio da je Subbamma umrla. Ja sam upitao kad se to dogodilo. “Prije tri dana.” – bio je odgovor.
Ušao sam u njezinu ku?u gdje su ?uvali tijelo. Njezini ro?aci su ga upravo htjeli odnijeti na spaljivanje. Njezina me sestra ugledala i po?ela plakati. Rekla mi je: “Baba, ona je ?eznula za tvojim dolaskom. Željela je da joj ti uliješ nekoliko kapljica vode u usta, prije nego izdahne. Napokon je umrla, a nije joj bila ispunjena posljednja želja.” Rekao sam joj da nisam mogao do?i prije. Zamolio sam je da mi donese ?ašu vode. U vodu sam stavio list bosiljka. Odmaknuo sam pokriva? kojim je bilo zastrto njezino lice. Mravi su ve? plazili po cijelom njezinom tijelu. Nježno sam je pozvao imenom – Subbamma! Ona je otvorila o?i i ugledala me. Uzela me za ruke i zaplakala. Zatim je pitala kad sam stigao. Odgovorio sam: “Upravo sada!” Nježno sam obrisao rup?i?em njezine suze i rekao joj: “Subbamma, pogledaj!” Tada sam joj ulio u usta nekoliko kapljica svete vode i rekao da mirno sklopi o?i. Ona je popila vodu iz mojih ruku i izdahnula. Tako sam održao rije? zadanu Subbammi.
Dok se sve to zbivalo, Subbammini ro?aci i lije?nici koji su bili uz nju, promatrali su sa strahopoštovanjem ono što se doga?alo. Nisu mogli vjerovati svojim o?ima: “Kako to? Subbamma je umrla prije tri dana. Ona više nije disala. Kako to da je otvorila o?i i razgovarala sa Svamijem? To je vjerojatno božansko ?udo Sai Babe.” Dok je bila živa, Subbamma se neprestano brinula jer je Svami bio stalno u pokretu posje?uju?i razna mjesta, pa se njezina posljednja želja možda ne?e mo?i ispuniti. Ali ja sam održao svoje obe?anje koje sam joj davno dao. Napokon je mrtvo Subbammino tijelo bilo spaljeno, kao što je bio obi?aj njezine obitelji. Ona je potjecala iz sve?eni?ke kaste.
Ja sam se vra?ao u Puttaparthi. Volovska kola bila su u pripremi za moj povratak. Ja i Easwarammin brat sjeli smo u kola i vratili se u Puttaparthi. On se zvao Chandramouli. Bio je ujak Svamijeva fizi?kog tijela s maj?ine strane. Dok smo se vozili, vidjeli smo dim koji se dizao s mjesta za spaljivanje gdje su Subbammini posmrtni ostaci bili prepušteni plamenovima vatre. Chandramouli me je pitao: “Svami, Ti si do sada bio sa Subbamminim mrtvim tijelom. Zašto nisi ?ekao da bude spaljena?” Rekao sam mu: “Ja nisam osoba koja ne ispunjava svoje obe?anje.
Dao sam rije? Subbammi da ?u biti uz nju u njezinim posljednjim trenucima i da ?u joj dati zadnje kapi vode. To sam ispunio. Savjetovao sam joj da u miru ode s ovoga svijeta. Održao san svoje obe?anje i sada se vra?am ku?i.” Chandramouli je bio veoma sretan. Subbammu su svi u selu neobi?no cijenili. Bila je glavna u selu, sva su seoska imanja glasila na njezino ime. No otkad se našla me?u Saijevim poklonicima, nije je u životu više ništa zanimalo, osim Svamija. Od ranog jutra do kasne ve?eri, bavila se samo poslom vezanim uz Svamija. Nekad bih se povukao u pe?ine obližnjih brežuljaka, a da je nisam o tome prije obavijestio. Jadna žena! Obilazila bi brežuljke, traže?i me. Spremila bi u torbu upmu, dosu, vadu, idli i druga jela pa bi me pošla tražiti. Kad bi me napokon pronašla, pitao bih je, zadirkuju?i je: “Subbamma, što si mi donijela?” A ona bi odgovarala: “Svami, donijela sam Ti ono što voliš jesti.” Tada sam joj rekao: “Daj mi dosu!” Ona bi mi pružila dosu na tanjuru. Ali ja sam se i dalje šalio s njom: “Subbamma, ne svi?a mi se ova dosa. Daj mi idli, upmu ili vadu.”
Jadna žena, ona bi mi poslužila sva ta jela. Od jutra do ve?eri pripremala je mnoga jela i ?ekala me. I uvijek se brinula žele?i saznati, što trebam. Jednom sam joj rekao:
“Subbamma, ne trebaš se bojati. Ja ništa ne trebam. Postavio sam ti toliko pitanja i tražio te ovo i ono samo zato da svijet sazna za tvoju odanost i predanost.” Tada me ona molila: “Svami, sretna sam što Ti mogu posluživati hranu. Sretna sam i zato što jedeš ta jela iz ljubavi i naklonosti prema meni. Bila bih veoma sretna kad bi bio tako ljubazan i svojim božanskim rukama stavio malo toga jela u moja usta.” Tada bih ja uzeo komadi? idlija s tanjura i stavio ga u njezina usta uz malo ljutog indijskog za?ina. Ona je bila presretna. Tako je Subbamma doživljavala veliko blaženstvo u Svamijevoj blizini do svoga zadnjega ?asa. Chandramoula, koji je bio prisutan dok sam Subbammu obasipao ljubavlju i miloš?u u brojnim situacijama, primijetio je: “Svami, kako si Ti pun samilosti prema Svojim poklonicima, naro?ito prema Subbammi.” To je bila istina. Nemam rije?i da opišem Svamijevu ljubav i samilost prema Subbammi. Njezina odanost prema Svamiju nadmašila je Prahl?dinu.
Ljudi su sada shvatili da je Svami ispunio svoje obe?anje koje je dao Subbammi. Znali su da je njezin život bio svet. Nadahnjuju?i se njezinim primjerom, posjetilo me nekoliko starijih ljudi i zamolilo: “Svami, molimo Te da i nama obe?aš da ?eš nam dati posve?enu vodu Svojim božanskim rukama dok se budemo odvajali od ovoga svijeta.” No ja sam im odgovarao da svi ljudi ne mogu dobiti ovo veliko obe?anje. “Ako vam je to su?eno, sigurno ?e vam se i dogoditi. Ja ?u do?i u odre?eno vrijeme i dati vam svetu vodu.” Kondama Raju bi promatrao te ljude koji su dolazili k Svamiju s takvim molbama. I u njemu se javljala težnja za tim posebnostima. Jednog je dana došao k meni i zamolio me: “Svami, Ti si ro?en u našoj obitelji, naše si loze. Ti se brineš za ?ast i ugled naše loze Ali ja bih Te nešto molio. Želo bih i molim Te, da i moj život u našoj obitelji bude blagoslovljen. Stoga bih Te molio da i meni uliješ svetu vodu u usta Svojim božanskim rukama u mom posljednjem ?asu.” Uvjeravao sam ga da ?u mu sigurno ispuniti tu želju. Bio je veoma sretan jer je znao – kad Svami nešto obe?a, On to sigurno i ispuni.
Kondama Raju je doživio sto dvanaest godina. Svakog jutra on bi iz sela pješa?io do novog mandira da bi me vidio. Jednog sam ga dana pitao: “Zašto prelaziš taj duga?ak put od sela do mandira i natrag? Na putu ima i stoke, pa ako te ona napadne, pasti ?eš i povrijediti se.” No on bi mi hrabro odgovarao: “Svami, kad me Ti štitiš i stalno si uz mene, koja me životinja može napasti?” Jednog dana rano ujutro došao je opet na daršan. Vratio se ku?i i legao u postelju. Nakon nekog vremena rekao je Easwarammi da po?e do Satyabh?minog hrama i pogleda, dolazi li Svami. Ona ga je poslušala a kad se vratila, rekla je: “Da, Svami dolazi u svom automobilu.” Svami je tada imao malen automobil. Kondama Raju je zamolio: “Easwaramma, donesi mi ?ašu vode i stavi u nju list tulsija.” Ona je to u?inila. On je tada uzeo ?ašu u ruke i ?ekao me. Znao je da mu je blizu kraj i da sam ja došao da održim svoje obe?anje. Nitko drugi to nije znao. Drže?i ?ašu, rekao je: “Svami, ja sam spreman.” Odgovorio sam da sam i ja spreman. Dok sam ulijevao vodu u njegova usta, on je mirno preminuo. Prije odlaska, još je rekao: “Kakva je velika sre?e piti vodu iz Tvojih božanskih ruku, prije nego što ?ovjek napusti svijet. ?ak ni kralj Dasaratha koji je obavljao veliku pokoru i prinosio mnoge žrtve, nije imao takvu sre?u. Moj život je ispunio svoju svrhu .” Rekavši to, sklopio je zauvijek o?i.
Taj doga?aj još je jednom otkrio svijetu da ?e Svami svakako održati svoju rije?, bez obzira na bilo što. Životi Subbamme i Kondama Rajua bili su tako iskupljeni. Ja objavljujem svoje božanske igre na mnogo na?ina da bih ispunio svoju rije?. U svakom slu?aju, ispunjavam svoje obe?anje. No, neki poklonici ne drže do svoje rije?i.
Odveli su me jednog dana u Kamalapuram zbog daljnjeg školovanja. Stariji brat ovoga tijela, Seshama Raju, silno je želio da se ja dalje školujem. Zato me poveo sa sobom u Kamalapuram te me upisao u školu. Onih dana teško sam se školovao zbog nedostatka novca. ?esto sam imao prazne džepove. Stoga sam koristio svoje pjesni?ko umije?e da bih za svoje osobne potrebe zaradio koji nov?i?. U istom selu živio je i trgovac Kotte Subbanna. On je držao opskrbni centar u kojem su se prodavali i neki ayurvedski lijekovi. Jednom se u njegovoj trgovini promovirao za prodaju novi ayurvedski lijek pod nazivom Bala Bhaskara. Bio je to novi i veoma djelotvoran lijek. Donio bi mu mnogo novaca kad bi bio poznat ljudima. Zato me je zamolio da preuzmem odgovornost propagande toga novoga lijeka. Pristao sam na njegovu molbu, ali tražio sam još neke informacije o lijeku. Tada sam sastavio pjesmu, okupio nekolicinu dje?aka mojih godina i zamolio ih da obilaze obližnja sela nose?i oglas u rukama, dok pjevaju pjesmu koju sam skladao. …
…Kad smo završili našu propagandnu turneju po obližnjim selima, sva zaliha lijeka u Subbanninoj trgovini bila je rasprodana. On je bio veoma sretan. Pozvao me i ponudio mi par duga?kih hla?a i košulju šivanu po mjeri. Ali ja sam ga odlu?no odbio rekavši: “Subbanna, ja nisam sastavio onu pjesmu zbog nove odje?e. Ja je ne trebam. Ne?u je ni dodirnuti. Molim te, uzmi je natrag. Ako tako nudiš novac i neke stvari kao uzvrat za moje usluge, nikad više ne?u stupiti u tvoju trgovinu.” On je shvatio moju iskrenost i duboke osje?aje. Od tada bi govorio: “Raju, ne želim ništa na svijetu, osim tvoje ljubavi.”
Drugi jedan doga?aj dogodio se dok sam se školovao u Kamalapuramu. Posjetio sam skautski kamp u susjednom selu Pushpagiri gdje se održavao veliki sajam. Nisam bio kod ku?e nekoliko dana. Nije bilo nikoga da donese vode za ku?anske potrebe iz udaljenog izvora. Zato je to morala raditi supruga Seshama Rajua. Kad sam se vratio sa sajma, Seshama Raju je bio ljut jer nije bilo nikoga u ku?i da pomaže njegovoj supruzi. Jednog dana je upravo povla?io crte u bilježnici, služe?i se drvenim ravnalom. ?im me je ugledao, povikao je: “Hej, do?i ovamo! Zadnjih nekoliko dana nije bilo nikoga u ku?i da donese vodu. Tvoja šogorica morala je sama obavljati taj posao, uz sve svoje druge ku?anske poslove. ” Rekavši to, uzeo je ravnalo i ljutito me istukao. Ravnalo je puknulo na tri dijela. Ruka mi je natekla i veoma me boljela. Nisam ništa odgovorio, niti sam ikom pri?ao o tom doga?aju. Zavezao sam ruku mokrim zavojem.
Sljede?eg dana umro je sin Seshama Rajua. On je poslao brzojav Peda Venkama Rajuu, Svamijevu ocu, koji je odmah stigao. On je krenuo iz Puttaparthija preko Bukkapatnama za Kamalapuram. Otac je pitao zašto imam zavezanu ruku.
Pokušao sam to objasniti kao nesretni slu?aj, kao da se ništa nije dogodilo. Rekao sam mu da me ruka malo boli zbog otekline na podlaktici i zato sam stavio zavoj. Zajednici vysya pripadala je i neka žena u susjednoj ku?i koja se uzdržavala pripremanjem i prodavanjem dosa. Ona je pokušavala urazumiti Svamijeva oca rekavši: “Venkama Raju, znam da imaš dovoljno novca i možeš školovati sina kod ku?e. Zašto ga uvaljuješ u te brojne probleme, prepuštaju?i ga brizi njegova starijeg brata, tako daleko od sebe? Ti ni ne znaš koliko ovdje trpi taj jadni dje?ak. On svakodnevno mora nositi vodu za pi?e iz veoma udaljenog mjesta. Nosi dvije velike posude na motki koja visi preko njegovih nejakih ramena.”
Tada mu je ispri?ala nekoliko doga?aja u kojima sam pretrpio fizi?ke ozljede i patnje. Venkama Raju je bio duboko dirnut kad je ?uo za moje nevolje, odmah me je pozvao i rekao: “Dragi sine, spremi se odmah, po?i ?eš sa mnom u Puttaparthi.” Svi ?lanovi obitelji su me voljeli. On se žalio: “Saznao sam da je povreda na tvojoj nadlaktici nastala zato jer te tvoj stariji brat istukao. Ja te nikad nisam udario. Ovdje mnogo trpiš. Do?i! Vratimo se u Puttaparthi.”
U vrijeme toga doga?aja, Venkama Raju je rekao nešto što još uvijek do danas odzvanja u mojim ušima: “Satyam, ako je ?ovjek živ, može se prehraniti ?ak i prodavanjem soli. Ne mogu te više izlagati takvim mukama. Zar se ne mogu brinuti za tebe ?ak i sa svojim mizernim prihodima?” Zaplakao je. Od toga dana nije me više slao ni s kim. Moje se obrazovanje zaustavilo u srednjoj školi. Nisu me upisali na koledž. Unato? tomu, nastavio sam svoju misiju kao u?itelj Istine – satya bodhaka, pretvorivši Puttaparthi u svoje glavno boravište.
Sastavio sam prekrasnu pjesmu koja opisuje slavnu povijest Puttaparthia….
…Sagradio sam naselje kao sje?anje na veliku Subbamminu ljubav i odanost koju je osje?ala prema meni. To sam naselje nazvao Karanam Subbamma Nagar i ono se nalazi pokraj Gokulama. Kupio sam tako?er nekoliko krava te zaposlio ljude da se brinu o njima. Neki od tih ljudi smjestili su se u nekoliko onih ku?ica u naselju. Tako sam se pobrinuo da se poklonici uvijek sje?aju njezina imena.
Prije nekoliko godina po?eo sam projekt posvojenja siro?adi kojima osiguravam hranu, odje?u i obrazovanje. Kad odrastu, mo?i ?e živjeti ?asno i dostojanstveno. Brinem se za te dje?ake s mnogo ljubavi. Mora da ste ih vidjeli kad do?u na daršan svakog ?etvrtka i nedjelje. Sagradio sam im i smještajne prostore kako bi mogli udobno boraviti u tim ku?ama.
Osim njihova normalna obrazovanja, oni sada postaju stru?njaci u aktivnostima posebnog programa. Mnogo je aktivnosti služenja koje sam poduzimao od svoga najranijeg djetinjstva. Kad bih sada sve njih spomenuo, trajalo bi to satima.
Dragi studenti, velika je moja ljubav za vas. Želim da svi vi uspijete i steknete dobro ime. Volim takve mlade ljude koji postaju ugledni, zapravo njima se posve?ujem. Dat ?u vam sve što zaželite.
Uvodna obrada teksta: Davor Suhan
