Arsen Dedić prorok pod estradnom maskom

Pie: Ivan Klari? (Palermo 2020.)

Umjetni?ki opus Arsena Dedi?a svojim renesansnim obuhvatom prirodno se naslanja na djelo Jurja igori?a i Fausta Vran?i?a. U dananje vrijeme kad se umjetnici oponaaju?i paradigmu vremena sve vie specijaliziraju, Arsen Dedi? zauzeo je potpuno druga?iju umjetni?ku poziciju. Odabravi jasno?u, ironiju i oputenost kao svoje ishodite, izgradio je umjetni?ki univerzum kojemu je stran svaki akademizam, formalizam i birokratizam svake vrste.

Nazvavi se pjesnikom op?e prakse bacio je rukavicu u lice akademskom pjesnitvu, koje boluju?i od kompleksa umjetni?ke mode, nije moglo, a moda nije ni htjelo, izraziti ono to je Arsenu s lako?om polazilo od ruke. Nitko bolje od Arsena nije znao izraziti nae osje?aje, ?enje i stremljenja i moda ne bi bilo pogreno re?i kako je svih tih godina Arsen bio glasnogovornik ljubavi. Ali svesti Arsena samo na osjetilno polje spoznaje bilo bi pogreno. Ako je Bob Dylan zbog svoje sposobnosti stalnih umjetni?kih preobrazbi dobio nadimak Kameleon, tada ga Arsen u tom segmentu mnogostruko nadmauje. On je Minnesinger izuzetnog socijalnog intelekta, folk pjeva? u tradiciji Woodija Guthriea s rokerskim instinktom za pobunu, on je francuski ansonjer, ruski pjevec, majstor ?enoveke kole. On je sve to. Ali kad smo nakon svih tih metamorfoza uvjereni da smo upoznali sva njegova lica i da nas ni?im ne moe iznenaditi, on nas iznenadi gustom poetskom sintaksom koja podsje?a na Ujevi?a ili Cohena. Ova dvojica potonjih moda i najbolje, gotovo doppelgangerski, objanjavaju i nadopunjuju najsuptilniji aspekt njegove osobnosti. Ujevi?a je majstorski uglazbio a Cohena isto tako majstorski prepjevao, nude?i im tako da postanu njegovo drugo ja i pruaju?i njima priliku da to isto on bude njima.

Arsen ?e re?i: Ujevi? mi je najblii na svijetu. Ujevi?ev Odlazak i Arsenova Vlakom prema jugu nastali su iz istog sloja poetskog univerzuma, iz istih poetskih ?estica. Tkivo njegove umjetnosti toliko je kapilarno, sveproimaju?e da ga je nemogu?e svrstati u bilo koju umjetni?ku vrstu. Ipak, neke osobitosti njegovog stvaralatva mogu?e je izdvojiti. Redukcija do apsurda, ironija, makabri?nost, persiflaa, upotreba oksimorona, sve su to oruja kojima se Arsen borio protiv stvarnost koja se nametala kao jedina datost. Kaem, borio, jer Arsen nita ne uzima zdravo za gotovo. Za njega ne postoji nita to nema drugi uvid. Njegov odnos prema zavi?aju je dijalekti?ki. Dok mu drugi epigonski podilaze, on ga ?ini svojim suprotstavljaju?i me se snagom svog duhovnog habitusa. On uzima lokalni kolorit, jezi?ne idiome, da bi ih visokom poetskom stilizacijom uzdigao u samosvojni poetski izri?aj. Ukorijenjenost u zavi?aj ima minimalisti?ko odre?enje. Obukavi dalmatinsku narodnu nonju, preuzevi zavi?ajni fon, on se autoironijski ograni?ava kako bi izrekao stvari od univerzalnog zna?enja.

Arsen ?e re?i: Moj zavi?aj je koliko ja odredim. Ili: Moj zavi?aj ima kvadraturu vikendice. To je dedi?evski ironijski minimalizam. Velike umjetnosti nema bez jasne pozicije. Bez jasnog umjetni?kog garda. Arsen nije kao na primjer Wladyslaw Strzeminski stvorio svoju umjetni?ku teoriju ili je barem nije teorijski razradio. Ali njegovo vi?enje stvarnosti je u subkontekstu njegovog opusa, taj subkontekst je ?vrsti fundament na kojemu gradi svoju viziju stvarnosti. Progovorimo ovdje na trenutak o nekim filozofskim postavkama njegove poetike. Ako je Strzeminski bio avangardni evropski umjetnik na tragu Maljevi?a i Kandinskog, ?iji je apstraktni uvid u stvarnost poljuljao naa zabetonirana uvjerenja, tada moemo re?i kako je dedi?evski ironijski minimalizam imao isti u?inak na nau percepciju stvarnosti. Treba primijetiti kako njegove djelo ima zna?ajno izraene elemente apstrakcije, to se gotovo u pravilu previ?a, jer Arsen govori o konkretnim stvarima.

U njegovim pjesmama toliko je podstanarskih soba, pravilne prehrane, obala, oskorua, kinih ulica, brodova, tako da nam se ?ini nevjerojatno kako su to u svojoj biti sasvim apstraktni entiteti. Uo?imo jedno. Bez ironije nemogu?e je govoriti o apstrakciji. Mo? ironije je da najprije razobli?i stvarnost da bi zatim odvojila esenciju od efemernog. To je kvadratura vikendice u odnosu na malignu hipertrofiju lokalnog folklora shva?enog u irem smislu, na teror klapaa, shva?en, tako?er, u irem smislu. Supstrat koji Arsen izvla?i iz svoje pozicije je ?ista tvar. To je kristalizirani duh, ono do ?ega dolazimo plove?i kroz ivot i sluaju?i njegove pjesme. Kad govori o zatvorenim kinima u ibeniku, on progovara o nestanku jednog osjetilno analognog svijeta ?iji se posljednji obrisi gube u virtualnom simulakrumu koji nas svakodnevno prodire.

Tu se nostalgija mijea s ironijom i ukazuje na pukotine u vremenu. Njegova nostalgija vrlo ?esto ukazuje na izgubljeno, ?ime preuzima aktivnu filozofsku poziciju. Govore?i o nestalom, on govori o povratku, o onome to je postojalo, a to ni u kojem slu?aju ne smije i ne moe nestati. Njegova nostalgija se opire. Ona sintetizira staro i novo vrijeme, reinterpretira i implementira jedno u drugo. Ako za ne?im moemo biti nostalgi?ni u dedi?evskom smislu rije?i, onda su to osje?ajnost, suosje?anje i prirodnost koje smo izgubili u globalisti?koj neurozi, i koje smo, ako se mogu izraziti Arsenovim rije?ima, predali bezvoljno. Arsenov jezik je dihotoman. S jedne strane on je opor, ponekad ?ak i grub, a s druge fluidan i mnogozna?an. Upravo zahvaljuju?i toj dihotomnosti, njegovi stihovi nikada nisu mogli postati banalni i stalno su se punili novim zna?enjima. To se naalost ne moe re?i za ve?i dio poetske produkcije iz ezdesetih u kojoj je prevladavala hermeti?ka paradigma.

Pokazalo se da ta poetska arhitektonika, iako je u teoretskim postavkama ostavljala veliki prostor za intertekstualnost i metatekstualnost, ipak u svom pregustom tkivu nije ostavljala prostor za ?itatelja i za budu?e doga?aje, ?ime je sebe osudila na nedinami?ku poziciju. Arsen je govore?i o jednostavnim stvarima i elementarnim ljudskim osje?ajima uspio biti podjednako kroni?ar koliko i prorok. Ovdje se teko ne sjetiti Faulknera koji je upitan to misli o modernim piscima rekao kako nema vjere u njihovu knjievnost jer je to knjievnost koja bjei od temeljnih ljudskih osje?aja. Mogli bismo re?i kako je Arsenova eti?ka pozicija u dananjem globalisti?kom svijetu koji propagira konzumeristi?ki konformizam i bezli?nost svake vrste, raritetna u svakom pogledu. Naa umjetnost je postala globalisti?ka i konzumeristi?ka ?ak i kad je prema tome kriti?na, jer nema unutarnju snagu da ne padne u zamku realiteta. Ako bismo eljeli razobli?iti neke od zamki globalizacije, onda bismo mogli re?i kako se ona okoristila naim instinktom za bijeg i naim strahom da spoznamo sebe.

Naa pozicija u tome sve je mutnija, konture stvarnosti sve vie se gube. Ostaju?i vjeran svojoj romanti?no anarhoidnoj poziciji, Arsen se svemu tome uspijeva oduprijeti zato to nikome ne podilazi, jer je subverzivan na svoj, suptilni na?in. Arsenovo djelo nas objanjava i u trenucima kad elimo ostati neobjanjeni sami sebi. Ono nam ne dozvoljava da se survamo u zamku anomije. Komuniciraju?i s europskim ansonjerskim naslje?em, njegovo djelo zrcali se u djelu Gina Paolija, Lea Ferrea, Charlesa Aznavoura, Bulata Okudave, Jacquesa Brela i Aleksandra Visockog. Ako je i preuzimao neto od tih velikana ?inio je to na na?in tako da ni u jednom trenutku nije zaboravio tko je i odakle dolazi. Arsenov harmonijski slog je jasan, klasi?no odre?en, tako da se ?esto iznenadimo kad zavirimo u njegove partiture i vidimo kakve se to harmonije kriju ispod naizgled jednostavnih melodija. Nesklon glazbenoj i poetskoj avangardi, uspio je izgraditi opus koji bio subverzivniji i avangardniji od ve?ine autora koji su tome stremili na formalnoj razini. Arsen je, rekao bih, znao savreno dobro provocirati klasi?nim formama, kako bi uao u dijalog s barbarizmom stvarnosti. Svi veliki ansonjeri stvorili su u ranim dvadesetima pjesmu koja bi se mogla nazvati njihovim zatitnim znakom.

U Arsenovom slu?aju to je Moderato Cantabile. Ali, Moderato Cantabile je postao vie od zatitnog znaka. Postao je to?ka u vremenu od koje se sve mjeri u kantautorskoj glazbi na ovim prostorima. Sve prije bilo je prije, a sve poslije, poslije. Prisjetimo se samo stihova: Rijeka donosi jesen / dugo umire grad / i u nama toliko ljeta / mi smo siro?ad svijeta To je hidrogenska bomba ba?ena u malogra?ansku mizanscenu. Kasnija stvaralatvo koje je slijedilo isti ili sli?an artisti?ki senzibilitet, moglo je biti ili nadahnuto tom pjesmom ili postati smijeno. To je kanonska snaga. Snaga koja stvara, ali ne zaboravimo, i rui. Energija transpozicije kojom je pjesma nabijena odjekuje i danas, ona nas iz obrisa Dijabelijeve sonatine podsje?a na to sve pristajemo, a ne bismo smjeli, koliko smo slabi, misle?i da smo jaki, koliko smo neslobodni, misle?i da smo slobodni i, kona?no, koliko ne znamo voljeti, misle?i da znamo. Ta pjesma je u sad ve? davnim ezdesetima bila u stanju dekonstruirati nezgrapnu socrealisti?ku stvarnost i transponirati je u suptilno tkanje filma Petera Brooka snimljenog prema knjievnom predloku Marguerite Duras. To je glazbeno poetska reinterpretacija stvarnosti s jasnim elementima metafizi?kog uvida. Tekstura pjesme inkorporira mediteransku policentri?nost i anarhi?nost u slubenu socijalisti?ku stvarnost, ona propituje, razobli?uje, ona na koncu i optuuje svojim melankoli?nim ozra?jem. Kada bismo danas iz ove perspektive sebi postavili pitanje to je ostalo od te socijalisti?ke stvarnosti, od esencije tog vremena uop?e, odgovor bi se nametnuo sam od sebe.

Ostao je Moderato Cantabille. Kao malo koji pjesnik znao je ovladati svojom mediteranskom melankolijom kako bi odredio poziciju svog poetskog subjekta. Ako je poezija ovladavanje neovladivim, onda je Arsen majstor poetske vjetine. Njegov poetski subjekt je dinami?ki paradoksalan. On istini za volju izrasta iz mediteranske melankolije, iz te veli?anstvene distanciranosti od svega, da bi se pretvorio u neto sasvim drugo, u duhovni dinamizam koji naizgled mire?i se sa svijetom progovara o njihovoj paradoksalnosti. U svemu tome, u toj unutarnjoj borbi, njegova poezija uspijevala je biti podjednako popularna i elitisti?ka, lirska i urnalisti?ka, ekstrovertna i introvertna, tvore?i jedan jedinstveni dedi?evski poetski prostor. Veliki umjetnici znaju i osje?aju da je rije? mo?nija od ma?a, pa im je onda diu?i u tom biblijskom krajoliku jasno da onaj koji se rije?i la?a od rije?i i umire. Ta spoznaja dala mu je za pravo da progovori o stvarima o kojima se ina?e ne progovara, da razotkrije nae lai, nae ridikulozne ushite i ekstaze, naa intelektualna i kvazi intelektualna prenemaganja.

Nitko se nije tako narugao naim idolima i politi?kim strastima, kao Arsen, anarhoidni genijalac spreman u svakom trenutku izvrgnuti ruglu nae samoustoli?ene bogove. A naa skorojevi?evska sredina upravo je kao vulkan izbacivala samoustli?ene bogove i u svemu tome samoustoli?enost je postala na modus operandi. Arsen je odapinjao strijele natopljene nunim otrovima, ?ine?i to iz inata, iz igrala?kog instinkta, iz elje da ga ne preplave bezli?nost i strah. Arsen savreno poznaje nau drutvenu anamnezu. On shva?a. Samoustoli?eni se boje. Jer ne znaju, jer ne mogu, jer nemaju dara. Njima ostaje jedino vjera u strah. Vjera da ?e se drugi bojati njih vie nego to se oni boje drugih. Kada je u devedesetima napisao Ministarstvo straha, od samog po?etka bilo je jasno komu i ?emu se obra?a, i, kona?no, zato to ?ini. Arsen je tada pjevao: Ah, Mitteleuropa /ah, taj na Weltschmerz/ dok posvuda cvjeta/ Domoljubni verc. Ili: ivot se troi kao kreda, prate nas zli gnomi Talijanski filozof kr?anske provenijencije Vito Mancuso kae: Nije kr?anstvo to koje spaava ljude, kao to ih ne spaava ni jedna religija. Nije religija ta koja spaava ljude, ljudi se ne spaavaju time to su religiozni. Ljudi se spaavaju ( ma to taj izraz mogao zna?iti) zato to su pravedni.

Ono to spaava je dobar i pravedan ivot. Ali nai zli gnomi uvjerili su nas da smo mi to to jesmo prije svega zato to pripadamo nekoj naciji i religiji a da nai neprijatelji to nisu zato to toj religiji ili naciji ne pripadaju. U toj provincijalnoj orgijastiji nije ostalo mjesta za osobnu etiku, za ono to se u kr?anskoj doktrini naziva kr?anska osoba, a umjesto toge etabliran je nacionalisti?ki zombi koji lae, vara i krade, koji ni u to ne vjeruje, pa ?ak ni u vlastiti nacionalizam koji mu slui kao paravan iza kojega se kriju njegovi primitivni instinkti. To je provincijalni duh koji izrasta na poetici naeg balkanskog blata. Oholost i strah su dva tamna stupa na kojima je izgra?en provincijalni hram. Radomir Konstantinovi? je to lijepo predo?io u Filozofiji palanke.

Nacionalisti?ko klerikalna Srbija nikada mu nije oprostila to je tako nesamilosno dekonstruirao srpski nacionalisti?ki mit, kao to mu to nikad ne bi oprostila ni nacionalisti?ko klerikalna Hrvatska da je kojim slu?ajem pisao o Hrvatima. Arsen se govore?i o tim olovnim vremenima ne vodi isklju?ivo kroni?arskim instinktom, on ulazi u dijalog s vremenom, nudi mu alternativu, makar i utopijsku kao u pjesmi Dva ljubljanska dana. Arsen ?e u toj pjesmi napisati: Preplavila nas zelena rijeka / Pili smo pi?a njihova rijetka / Kao na drugom kraju neba / Tek koji korak od Zagreba / Sutra svatko svojim putem / Do toplog bezdana/ U sigurnost i u masu/ Nezaboravna su dva ljubljanska dana. Arsen jasno iskazuje bezna?e vremena, on ga ne skriva, i ne samo da ga ne skriva, on ga razotkriva, pokuava prona?i utopijsku oazu u sveop?em komaru.

Pobje?i iz sigurnosti mase, iz tog lanog zrcaljenja u kome svatko odailja lanu sliku o sebi kako bi se pokorio zakonima krda. Piu?i o Arsenovim pjesmama izdvojio sam tek: Moderato Cantabile, Ministarstvo straha, Ratni profiteri, Dva ljubljanska dana i pjesmu Stari vuci, svjesno uzimaju?i tek si?uni dio njegovog opusa, tako da zapravo piem fragmentarno dedi?evski o njegovoj fragmentarnoj poetici koja uzima krhotine ivota i od njih pravi novu stvarnost. Mogli bismo rezimirati. Arsenovo bezna?e nije bez magije. I upravo to, mogli bismo ga nazvati magijsko bezna?e, odre?uje njegovu poziciju u odnosu prema stvarnosti. Uzimati krhotine stvarnosti, igrati se s njima kao s kockicama i onda od njih praviti magijski svijet. Tko u tim devedesetima nije osjetio utopijski instinkt, za njega se s pravom moe re?i da ga je vrijeme progutalo, da se survao u ralje Demijurga. Ni u jednom trenutku ne podilaze?i mrziteljskoj estetici, on se svjesno ograni?avaju?i na dva ljubljanska dana ukazuju?i na prazninu koja se nadvila nad nau stvarnost. On kae: sve ovo ne postoji, prava stvarnost je komprimirana u ovom malom vremensko prostornom odsje?ku. U njegovoj filozofskoj postavci dio je stvarniji od cjeline, dio objanjava cjelinu, ali je i razara. Arsenov album Ministarstvo straha nosi naziv po istoimenom kultnom filmu Fritza Langa iz 1944. Langov film i Arsenov album proizlaze iz atmosfere straha koja ledi krv u ilama i zaustavlja disanje.

Tu se manifestira jedno osje?anje kako se zlo samo perpetuira, izlijeva iz jednog u drugi oblik ne mijenjaju?i pri tom svoju bit. Arsen o tome kae: Oni nikad ne?e pasti / nove face, stari znanci / bilo tko da je na vlasti / na kraju se kolju janjci. Nae tranzicijsko iskustvo uvjerilo nas je kako je konvertitsvo najunosniji posao, pri ?emu su ideolozi komunizma postali u?itelji demokracije, branitelji europskih vrijednosti i ljudskih prava. Kako su samo ti majstori vladanja brzo savladali nove fraze, kako su ih samo vjeto po?eli premetati po usnama O?ito je da su bogomdani za posao kojim se bave, a janjce, naravno, zna se, uvijek ?eka isti kraj. Naa novija povijest puna je neuroti?nih momenata. Tek to smo izronili iz ratnog vihora, uletjeli smo u ralje prvobitne akumulacije kapitala u kojoj caruju kriminal, pohlepa i nasilje. Religija je pretvorena u oruje dekadencije. Nae molitve su postale trgova?ki priru?nici. ?itava naa zbilja koja u percepciji malogra?anke mitomanije i mitopoetike tako gordo zvu?i moe se objasniti najprizemnijim nagonima. Nismo se ni otrijeznili od neoliberalnog malja koji nas je udario po glavi a na nas se sru?ila avet virtualnog svijeta koja nas melje svojom natrulom metasintaksom. Moglo bi se re?i: nije sveprisutan Bog, nego spektakl. Ta virtualna stvarnost s kojom Arsen ne komunicira, ponudila je spektakl kao rjeenje naeg pitanja. ?ini se da smo doli do kraja povijesti. Arsen bi se tome s pravom narugao. Ili bi, moda, u svom stilu dodao kako je Fukuyamina teza previe utjena da bi bila istinita.

Cijeli ?lanak pro?itajte na stranici antena M